Meni je ovo bilo super smije¹no, nije ba¹ vic, ali je fora.
02.05.2006., utorak
In memoriam: Leonardo da Vinci
Na dana¹nji dan, godine, ¹to ja znam koje, umro je Leonardo da Vinci. U spomen na ovog izuzetnog lika ponovit æu prièu koju mi je isprièao Rocco Sifredi
Osmijeh
Atelje druga Leonarda da Vincija. Po podu le¾e razbacani æelavi kistovi. Dr¹ke su im izgri¾ene zbog nedostatka svje¾e noktovine. Na sredini zida stoji slika pionira Michelangela Buonarotija koji na glavi nosi francusku kapu na kojoj je majèinom rukom izvezena ogromna petokraka.
Leonardo stoji pokraj prozora, kopa nos i promatra djecu kako se mlate.
– Smrt Fa¹izmu – u prostoriju ulazi drugarica Maria, mlada skojevka i nosilac spomenice.
Drug Leonardo se naglo okrene. Veæ neko vrijeme pun je pozitivne energije. Nedavno je uvalio neke nacrte za padobran pa je pun para.
– Sloboda narodu, drugarice…?
– Maria, Maria Empatreze – ka¾e ona otvarajuæi usta tek toliko da proizvede glas.
– Drago mi je drugarice Maria. – Leonardo joj uhvati ruku i mu¹ki je protrese.
Drugarica Maria odasla tup izraz lica.
– Opustite se drugarice Maria, pa ne dr¾ite govor pred partijskim rukovodstvom. Ako vam je ne¹to smije¹no ili bi si dali odu¹ka zbog kojeèega, slobodno opru¾ite osmijeh. Zdravo je smijati se. Moj prijatelj, Erazmo Roterdamski, dobio je èir od smijanja iako mu je kuga pobila cijeli razred. Ali za¹to vas ja optereæujem sa svojim prijateljima? Sjednite na ovu stolicu.
Maria lagano pru¾i osmijeh ne otvarajuæi usta.
– Drugarice Maria, ja ne slikam tu¾ne portrete. Ajde, nasmijte se barem malo. Plizzz.
Maria razvuèe osmijeh skoro od uha do uha, ali jo¹ uvijek dr¾i usta zatvorena.
– Hm… – zami¹ljeno æe Leonardo – ovaj, mo¾ete li me povuæi za mali prst. Od slikanja dobivam grèeve i zato se trebam dobro razgibati.
Drugarica Maria oprezno uhvati Leonardov prst i lagano povuèe.
– Prrrrrrrr! – prostorijom odjekne sna¾na turbulencija metana. Leonardo je bez imalo srama i bez ikakva upozorenja ispustio neman.
Maria odjednom otvori usta i ra¹iri osmijeh kao da æe zagristi cijelu tablu oblatnih s èokoladom.
Po cijeloj se prostoriji ra¹iri mraèna zraka crnila njenih zubi. Jedinica karijesom satrana do pola, dvojke nema, a ostalo je nalik naplavljenom groblju.
Drug Leonardo ukoèen stane. Izraz njegova lica nalik je kravljem dreku u koji je sluèajno ugazio odbjegli cirkuski slon. Umjetnièka du¹a, ne vidjev¹i nikada ovako karijesom razoreno zubalo, nemalo se iznenadi.
– U ime oca i sina… – stane se kri¾ati, mlateæi pritom rukama kao da u ruci dr¾i magnet pozitivnog naboja dok mu je glava magnet, takoðer pozitivnog naboja, a onda shvati da su neka druga vremena.
Drugarica se Maria stane sve jaèe i glasnije rebetati. Njezin smijeh varira od magareæeg revanja, preko rodinog klepetanja, pa sve do konjskog nji¹tanja.
Leonardo ne mo¾e vi¹e slu¹ati to luðaèko kreveljenje. To ludilo izjeda mu mo¾danu ovojnicu. Dr¾i se objema rukama za glavu i s nevjericom hoda po prostoriju.
Maria se objema rukama dr¾i za trbuh i plaèe od smijeha.
Leonardo odjednom grabi ¹tafelaj i udara je po potiljku.
Drugarica Maria sru¹i se na pod i stane trzati objema nogama. Nakon nekoliko trenutaka propne se, proizvede vjetar i izdahne. Mrtva je.
Kad je drugi dan u atelje u¹la Mona Lisa, Leonardo ju je mrzovoljno poslao u kurac, ali je zbog straha prema Francescu Giocondi, njenom mu¾u i predsjedniku okru¾nog komiteta Firence, naslikao njezin portret.
Za razliku od Marije, Mona Lizi je neki kurac od poèetka bio smije¹an.
– Da bog da ti se isto tako na sprovodu smijali – ponavljao je u sebi Leonardo.
Inaèe, na ovo sam naletio praækajuæi se po bespuæima hrvatskog bloga, ne pitajte ni¹ta, autor Sisajed, uostalom kasno je… !opr019g7
